Dienstag, 2. Februar 2010

Kristalni dvorac u našim glavama.


Slušam prastaru Balaševićevu baladu o prvoj ljubavi i prisjećam se, da, prisjećam se proteklih godina. Pred mojim očima se odigrava film, pravi pravcati igrani film satkan od malenih sličica u plavićastoj boji sna, sličica do sličice i svaku nazivam nezaboravak. Što je to čudesno u nama da nam omogućava gledanje tog filma koji nije i nikada neće biti prikazan ni u jednoj kinoteci na svijetu, unikatnog i jednistvenog filma koji se krije u svakoj ljudskoj glavi? Tko je režiser, a tko snimatelj te velike gala predstave koju nazivamo život? Mozak, ta čudesna tvorevina u našoj glavi, kristalni dvorac u kojem se skriva čarobnjak koji pokretom svoje ruke, pretvara skoro sva naša djelovanja i mnoge naše osjećaje u misaone slike i stvara galeriju sjećanja. Trenutak do trenutka, slika do slike, dugačka niska naše prošlosti iz koje se onda, kada poželimo, kao film odvija naš proživljeni život. Čarobnjak u tom kristalnom dvorcu bdije nad trenutcima, on pri svakom novom treptaju oka podiže svoju ruku i pozdravlja novi izazov kojim smo konfrontirani.Naša svijest ne osjeća neumoran rad tog malenog nevidljivog čovječuljka, ali nam omogućava da to vječno titranje, u našim glavama, i iz njega proizašle slike pamtimo kao događaje i nazivamo svoje prošlo vrijeme.U kristalnom dvorcu u našim glavama se odvijaju procesi koji su nedostupni našoj svjesnoj spoznaji pa tako je i za znanost taj čudesan svijet još uvijek neodovoljno shvatljiv. Tu iz fraktalne geometrije kaosa nastaje univerzum misaono- osjetilno- osjećajne spoznaje koju mi nazivamo život.

Taj taj nečujni i nevidljivi čarobnjak u našim glavama, je često spasioc našeg života, on je stvaraoc naših osjećaja, nevidljiva sjenka našeg postojanja i vječna straža našim sjećanjima. Nažalost mnogi još uvijek ne žele prihvatiti tu činjenicu, ne žele spoznati da pokret te čudesne ruke uistinu proizlazi iz međusobnog djelovanja misli- osjetila- osjećaja i mozga i da ona svojim postojanjem simbolizira jedini aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, dimenziju koju zahvaljujući pokretu te ruke pri vanjskom ili unutarnjem podražaju sami u sebi stvaramo. Jutros se prisjetih ove balade
odlazi cirkus .
Da taj čarobnjak ponekad postaje i pajac, čovjek na žici, stari clown koji nas tužna lica nasmijava i vodi ka suncu postojanja. Zahvaljujući tom čarobnjaku ili clownu u našim glavama mi živimo u svjetlosnoj dimenziji, u vječnom zagrljaju ljepote i lakoće postojanja.