Kristalni dvorac u našim glavama.

2010-02-02T23:22:00.001-08:00

Slušam prastaru Balaševićevu baladu o prvoj ljubavi i prisjećam se, da, prisjećam se proteklih godina. Pred mojim očima se odigrava film, pravi pravcati igrani film satkan od malenih sličica u plavićastoj boji sna, sličica do sličice i svaku nazivam nezaboravak. Što je to čudesno u nama da nam omogućava gledanje tog filma koji nije i nikada neće biti prikazan ni u jednoj kinoteci na svijetu, unikatnog i jednistvenog filma koji se krije u svakoj ljudskoj glavi? Tko je režiser, a tko snimatelj te velike gala predstave koju nazivamo život? Mozak, ta čudesna tvorevina u našoj glavi, kristalni dvorac u kojem se skriva čarobnjak koji pokretom svoje ruke, pretvara skoro sva naša djelovanja i mnoge naše osjećaje u misaone slike i stvara galeriju sjećanja. Trenutak do trenutka, slika do slike, dugačka niska naše prošlosti iz koje se onda, kada poželimo, kao film odvija naš proživljeni život. Čarobnjak u tom kristalnom dvorcu bdije nad trenutcima, on pri svakom novom treptaju oka podiže svoju ruku i pozdravlja novi izazov kojim smo konfrontirani.Naša svijest ne osjeća neumoran rad tog malenog nevidljivog čovječuljka, ali nam omogućava da to vječno titranje, u našim glavama, i iz njega proizašle slike pamtimo kao događaje i nazivamo svoje prošlo vrijeme.U kristalnom dvorcu u našim glavama se odvijaju procesi koji su nedostupni našoj svjesnoj spoznaji pa tako je i za znanost taj čudesan svijet još uvijek neodovoljno shvatljiv. Tu iz fraktalne geometrije kaosa nastaje univerzum misaono- osjetilno- osjećajne spoznaje koju mi nazivamo život.

Taj taj nečujni i nevidljivi čarobnjak u našim glavama, je često spasioc našeg života, on je stvaraoc naših osjećaja, nevidljiva sjenka našeg postojanja i vječna straža našim sjećanjima. Nažalost mnogi još uvijek ne žele prihvatiti tu činjenicu, ne žele spoznati da pokret te čudesne ruke uistinu proizlazi iz međusobnog djelovanja misli- osjetila- osjećaja i mozga i da ona svojim postojanjem simbolizira jedini aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, dimenziju koju zahvaljujući pokretu te ruke pri vanjskom ili unutarnjem podražaju sami u sebi stvaramo. Jutros se prisjetih ove balade odlazi cirkus .

Da taj čarobnjak ponekad postaje i pajac, čovjek na žici, stari clown koji nas tužna lica nasmijava i vodi ka suncu postojanja. Zahvaljujući tom čarobnjaku ili clownu u našim glavama mi živimo u svjetlosnoj dimenziji, u vječnom zagrljaju ljepote i lakoće postojanja.

O mozgu, o univerzumu uma i ljubavi.

2008-02-22T07:09:00.000-08:00

Mozak (ljudski) nije jedan i nije jedini i nije u jednom jedinom vremenu i prostoru. Ljudskih mozgova pljušti kiša po svim zemaljskim cestama, kojima se kreću točkovi ratova. Milijarde ljudskih mozgova blistaju u prostoru i u vremenu naše male planete (i s njom u beskrajnim krugovima prostora i vremena), kao kapljice u vodenom ogledalu, pod tihom lepezom povjetarca u predvečerje.
Miroslav Krleža, 1942.

"Jednom, kad mi je bilo šest godina, vidio sam prekrasnu sliku u nekoj knjizi o prašumi koja se zvala "Istinite priče". Slika je predstavljala zmijskog cara kako guta neku zvijer.......
To me je navelo da nacrtam svoj prvi crtež. Pokazivao sam svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih moj crtež plaši.
Oni bi mi odgovarali: "Zašto bismo se plašili šešira?", a moj crtež nije predstavljao šešir, nego zmiju koja proždire slona......
Prestao sam slikati i počeo se baviti geografijom i na koncu postao pilot i susretao odrasle ljude, ali to nije promjenilo moje mišljenje o njima. Kad bih među njima sreo nekog tko mi se činio bistrijim pokazivao sam mu moj prvi crtež i pitao ga što vidi u nadi da će netko prepoznati zmiju i slona.
Odgovor je uvijek bio isti:"To je šešir."....... nitko me nije razumio dok nisam u pustinji imao kvar na avionu i sreo Malog princa"............

"Mali Princ", Antoine de Saint- Exupery

Mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi um i tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom svoga utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."

Penfield

Tamo na vrhu, iznad oblaka, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja.

Smjestivši se unutar kostiju glave, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli oblikujući naš um, kontrolira naše osjete i pretvara ih u osjećaje, pa stvarajući našu svjesnu spoznaju stvarnosti, širi univerzum našeg utjelovljenog uma.
Smatraju ga najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali ljudski mozak i njegov utjelovljeni um znaju da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti misterijom obavijeno djelovanje ni svemira, ni mozga ni univerzuma uma.
Sam je ljudski mozak, stvorivši svoju misaonu stvarnost, svoje misaono "Ja" uronio u tajnovitu zbilju svog postojanja na Zemlji, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda.

Ta sićušna tvorevina je tvornica snova, iz koje kao na filmskoj vrpci teče čovjekov život. Trenutak do trenutka, jedan treptaj oka za drugim prelaze u ideokinetičke slike koje ostaju pohranjene u kinoteci sjećanja.

Spoznavajući elegantnost prirodnih zakona, misaono "Ja" u univerzumu uma, uspoređuje i traži u mikrokosmosu svojih neurona ona tkanja i izmjenična djelovanja koja omogućavaju i olakšavaju ljudsko postojanje. Tu se susreće sa problemima, jer dobro mu poznati i definicijama dokazani fizikalni zakoni svemira, nisu uvijek dokazljivi u strukturama i procesima mozga.

Skučenost prostora i mikrodimenzije njegovih ćelija onemogućavaju mjerljivost pa tako i pravilnost dokazivanja zakona i egzaktnog definiranja njegove djelotvornosti. Svjesno tih nemogućnosti, misaono "Ja" se služi logikom i pokušava protumačiti djelovanje mozga zakonima vjerojatnosti kvantne fizike pretvarajući osjete u dinamičke procese iz kojih izrastaju osjećaji i svjesna spoznaja.

Ljudski um je uronio u suštinu živuće materije i uspio otkriti spiralnu dinamiku njenog postojanja. Slijedeći zlaćanu spiralu, izraslu iz zakona zlatnoga reza, ljudski um je spoznao i beskrajnu djeljivost najsitnih čestica svoje biti. Zlaćana spirala ga je vodila sve dublje i dublje u sve sitnije i sitnije djeliće njegovog postojanja.

I gle, pred njegovim očima zasja dupli helix, izronila je spoznaja o duploj spirali, najsitnijem znaku postojanja zakona zlatnog reza u njemu. Otkrivanjem strukture gena, tajnog koda ljudske biti, mozga i tijela u kojem se udomio, potvrdilo se nagađanje da mozak, njegovo tijelo i univerzum uma nisu jednostavno nastali Božjom voljom, nego da uvijek iznova, polazeći iz točke prividnog mira, titranjem duplih spirala svoje biti, kontinuirano i ovisni jedan o drugome sami sebe stvaraju.

Ta vječna suigra se ostvaruje dinamikom živućih procesa u svakom živom biću. Iz tih procesa izrasta, slično misterioznom drvu spoznaje, najčudesnije djelo prirode čovjekova svijest. U tom tajnovitom svijetu izmješanom od zbilje i snova, misaono "Ja", iako osuđeno na vječnu budnost, još uvijek nije uspjelo ući u najsitiji dio sebe samoga i tamo osjetiti tajnoviti izvor energije, veliki prasak iz kojeg je krenula zlaćana spirala i počela širiti univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u njemu, trenutak njegovog stvarnog rođenja i sjedinjenja s mozgom.

Balada koju mi mozak, titrajima struna mog utjelovljenog uma pjevuši, je najromantičnija ljubavna bajka koja još uvijek nema završetka. Strune trepere i ja osluškujem tu suptilnu melodiju iz koje izrastaju misaone slike o postanku svijeta i čovjeka u njemu. Tako spoznajem da je evolucija hominida promjenila svoj tijek trenutkom u kojem se u mozgu iskristalizirao proces svjesne spoznaje.

Mozak je, svojim djelovanjem i dinamičkom organizacijom svojih ćelija, do tog trena bio ponavljač samo jednog oblika procesa, djelovanja njegovih gena, onog kemijskog i biološkog u sebi. Autopoieza, dinamička samoorganizacija neurona, je odredila pravac izrastanja mreže u kojoj se danas krije cijeli naš svijet. Ti procesi se događaju u svim živućim mozgovima, ali umreženost se povećava samo u ljudskim. Mi danas znamo da geni, pored njihove sposobnosti izgrađivanja i oblikovanja naših tijela, imaju i funkciju stvaranja uvjeta za nastajanje orkestra u našim glavama, orkestra koji pokreće superstrune i pretvara njihove titraje u našu svjesnu spoznaju. Ali mi još uvijek neznamo tko je dirigent u univerzumu našega uma, neznamo na koji način ta čudesna simfonija prelazi u svjesno spoznate pojavnosti u tijelu i svijetu oko nas.

Kada je mozak, protočovjeka sam u sebi počeo obnavljati, ponavljati i pamtiti podražaje, koje danas nazivamo informacije, postao je sam novim izvorom informacija. Tu se više nije radilo o samo o autopoiesi, biološko kemijskim procesima u tjelesnim i mozgovnim ćelijama, nego se počeo razvijati dinamičan proces povezivanja različitih utisaka koji su stizali, kao bljesci sunca, u magloviti oblak protočovjekove biti.

Te iskrice su proizvodile novu energiju, jedinu energiju koja je brža od svjetlosti, energiju koja je umrežavala mozgovne strukture i stvarala misao. Mozak je na početku bio, mogli bi reći, prajuha iz koje je, dinamikom svojih samoorganizirajućih dinamičkih procesa, nastajalo njegovo misaono, osjetilno i osjećajno "Ja" u njemu i oni su se dalje zajedno razvijali.

Mozak i univerzum njegova uma su počeli odlučivati koje utiske i informacije će daljim dinamičkim procesima pretvarati u znanje, sjećanje, osjećaj, a koje odbacivati. To je bio trenutak nastajanja ljudske svijesti i odvajanja protočovjeka od vrste kojoj je pripadao i jedan od uzroka nastajanja i razvoja civilizacije i kulture u kojoj se on sam, timskim radom sa drugim mozgovima, izmjenjujući informacije mogao dalje razvijati.

Platonove "ideje" su doista postajale zvijezde na beskrajnom nebu univerzuma ljudskoga uma. Čovječji mozak je počeo stvarati svoje osobne simbole za stvari i bića u svijetu u kojem je živio, oblikovati emocionalne podražaje u osjećaje i počeo sve to pamtiti.

Tako se u tvornici snova razvijao novi proces iz kojega je nastajalo nešto još uvijek nedovoljno razjašnjeno, nastajao je interni jezik, čudesni oblik komunikacije, umjeće razumjevanja i tumačenja života, između mozga i utjelovljenog uma.

Napisane knjige, različiti tekstovi u kojima je sažeto znanje ili neka melodija, slika ili grafika su informacije koje mozak preuzima iz svijeta oko sebe i prerađuje ih u procese koje prvo prevodi na jezik svojih simbola, zatim pohranjuje, a onda ih predaje utjelovljenom umu koji to sve prevodi na ekspresivni jezik, oblikuje u konvencionalne i kolokvijalne simbole i širi dalje, govorom, tehničkim pomagalima kao što su radio, televizija, ili pisanom riječi preko knjiga, novina, interneta, itd. Nova informacija se, puštena u eter kao virus, razmnožava i širi dalje kao epidemija.

Bajka koju mi mozak priča postaje moj san u kojem mi se moj utjelovljeni um pokazuje svojim različitim licima. Mojim trajanjem u vremenu sve novo spoznato ostaje uvijek prisutno, a ja svojim svjesnim sudjelovanjem u tom snu djelujem na daljem izgrađivanju, nadogradnji i poboljšavanju mozgovnih funkcija.

Klasična tvrdnja biologije da je za evoluciju odgovoran gen, je već davno poznata ali u novije vrijeme postaje sve aktualnija nova teorija o evoluciji čovjekove svijesne spoznaje. Ta teorija nam govori da se u strukturama ljudskog mozga razvio egoističan gen, nazvan mem, replikator informacija.

Mem je u odnosu na gen mlad, ali je već počeo mjenjati tok evolucije. Prajuha u kojoj on pliva je naša svjest o ljudskoj kulturi i civilizaciji. Richard Dawkins, profesor biologije na Oxfordu je o tom egoističnom genu napisao različite studije koje je objavio u knjigama

"Egoistični gen" i
"Raskrinkana duga ".

Mem je živuća struktura mozga, njegovo misaono "Ja" koje internim procesima prima informacije iz svijeta i dinamičkim procesom mutacije ih umnožava te novim procesima tu informaciju oblikuje u svjesnu spoznaju i pretvara u pamćenje. Dawkins ga uspoređuje s dobroćudnim virusom koji se širi mozgom. On se kao specijalizirana struktura središnjeg živčanog sustava nalazi u svim mozgovima širom svijeta, a zbog sposobnosti mutiranja, mem je, po mišljenju Dawkinsa, pokretač misaone energije u nama.

Integrirajući fizikalne, kemijske i biološke zakone u svojim tjelesnim procesima, pod ujecajem civilizacije i kulture u kojoj se razvija te stečenim znanjem, mozak je mjesto ujedinjenja svjesti o svim po život važnim procesima. Iz njega izrasta univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku, čovjekovo "Ja", njegov utjelovljeni um koji spoznaje unikatnost i svoju i svoga mozga, ali i njihovu ovisnost o tijelu u kojem su se udomili i njihovu zajedničku ovisnost o svijetu u kojem žive, koji zajedno spoznaju, mjenjaju i oblikuju.

Gledajući ga sa strane mozak me podsjeća na detalj Michelangelove slike o nastanku svijeta. U njegovoj desnoj polutci je umjetnik smjestio "Boga" koji pružajući svoju ruku poklanja svijest i život Adamu. Iza Boga se skrivaju anđeli, ti čudesni vjesnici neba. Dakle u našoj glavi se događa puno više od samog mehaničkog i neurofiziološkog djelovanja, tu u dubini se sjedinjuju ljubav, vjerovanje i znanje. Sjećam se vremena kada sam samo vjerovala i tražila ljubav i vjerovanje izvan sebe, pisala sam pjesme i nadala se da ću učima boje sna pronaći onog Anđela čuvara kojem sam se kao dijete svaku večer molila.

Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim.

Netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan
čuvar mojih snova, moga života sjena
srca moga sjeta, tvojom srećom protkan.
Straža tvojih misli, tužne misli poput pčela roji

Vitez osjećaja mojih
sretne osjećaje kao leptirće broji,
Na vratima srca nevidljiv stojii šapuće o sreći
o onome što osjećati nisam smijela
ili možda nisam htjela.

Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim
sokol moga vida
što tami odoru skida
srcem svojim
moje srce hrani,ljubavlju svojom,
ljubav moju brani.

Da, postoji netko u snovima davnim
netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim,
onaj mali šareni patuljak,
čudesni svijetlosni vrtuljak ,
čarobnjak života sneni,
vrtlar božanskoga vrta,
taj zaneseni sretni vruljak.

Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim
netko neznan, a znan
što ljubav dahom svojim
tebe u meni, mene u tebi
u život od snova tkan
u potok što srećom žubori
u ljepotu svakog trenutka tvori.
Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim

netko neznan, a znan,
nevidljiv, a kristalno jasan
prozirnih krila i zlaćane kose
srcu nečuno glasan.
Da postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim
Lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv.
i ja šapućem tebi u sebi i meni u tebi
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi
hvala ti za sreću, ljubav i san.

Skriven i štićen u lubanji, u prostoru veličine jedne obične lopte, događa se život, osvješćuje i osmišljava stvarnost, a dinamičkim samoorganizirajućim procesima preslikava svijet u kojem živimo.

Stavila sam srce na proplanak

tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce

ostani vjerno sebi i korijenju

ali rasti izrasti iznad horizonta prolaznosti

Tamo gore je sunce

tamo gore je beskraj i san.

Začuh treptaje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!

Zvijezde nad tvojim čelom

ne mogu umrijeti

jer ljepotom neba okrunjena

u tvom podnožju

rijeka se jutrom oblaći,

a ljubav bdije među zvjezdama

do noći kada iz tvoje utrobe

rikne vulkan nježnosti

i kamenom posteljom

poteće gola željamog i tvog sjedinjenja.

To što mi spoznajemo kao stvarnost nije reprodukcija svijeta oko nas, nego uvijek novonastalo djelo proizašlo iz neumornog rada našeg mozga, bajka koju nam on svaki dan iznova priča i dopunjava.

Ljubav, ta čudesna energija sazrijeva u nama zahvaljujući djelovanju našeg mozga, ljubav ta čudesna droga koja nas cijeli život omamljuje i budi izranja iz tog čudesnog vulkana naših emocija.

Mozak i njegova priča

Kristalni dvorac u našim glavama.

O mozgu, o univerzumu uma i ljubavi.